"ovo je naša obitelj"
Hrvatskoj nedostaju udomitelji, a djeci domovi: "Treba vam baka koja fino kuha, mašina koja pere – i puno ljubavi"
Udomljavanje djece i ranjivih odraslih poželjno je i Bogu ugodno, poručio je đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić u božićnoj pastirskoj poruci, pozvavši na otvorenost srca i istaknuvši važnost i plemenitost udomljavanja, osobito djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Kako žive hrvatski udomitelji i kako izgleda svakodnevica djece u udomiteljskim obiteljima? Jednu od takvih predbožićnih priča donosi Katarina Plantak.
Dom u kojem se dijeli ljubav, ali i društvene igre
Dok se Sanja i Lana natječu oko poteza u društvenoj igri, njihov dom izgleda kao svaki drugi. No ova je obitelj posebna jer je odlučila postati udomiteljska – otvorili su vrata i srce te djeci pružili dom, sigurnost i priliku za djetinjstvo kakvo zaslužuju.
„Imala sam prijateljicu koja se bavila udomiteljstvom. Kada sam dolazila k njoj, tamo su bila mala djeca od dvije, tri i pet godina. Na njezin nagovor i uz pristanak moje obitelji odlučila sam se i sama baviti udomiteljstvom“, priča Sanja.
Sanja je udomiteljica već 15 godina. Kroz njezin su dom prošla mnoga djeca, a trenutačno s njom žive tri djevojčice. Lana je stigla prije nekoliko mjeseci, dok je šesnaestogodišnja Sara u obitelji od najranije dobi.
„Bilo je jako zahtjevno. Dobila sam curicu od 15 mjeseci koja nije govorila ni hodala, ali bila je naša maza. Danas je gimnazijalka, i dalje je s nama i uveseljava nas jer je posebna djevojčica“, dodaje Sanja.
"Tri dana dok nisu shvatili da mogu biti što jesu - slobodni, djeca"
Jednako veselo je i u domu gospođe Marijane Mrazović, gdje trojica braće – Teo, Domagoj i Karlo – pjesmom i smijehom svakodnevno pune kuću životom.
„Kod mene su prebačeni iz druge udomiteljske obitelji, što je u početku bilo zahtjevno. Pripreme su važne jer ne znate je li lakše kada djeca dolaze iz svoje obiteljske kuće ili iz drugog smještaja. Svaka udomiteljska obitelj ima svoj princip rada. Mi smo dosta aktivna obitelj, a oni su bili mirniji. Sve je trajalo svega tri dana – dok se nisu osjetili sigurno i shvatili da mogu biti ono što jesu. Slobodni. Djeca“, kaže Marijana.
„Pomažemo teti… kuhamo, peremo, brišemo prašinu. Ovo je naša obitelj“, govore dječaci.

Premalo udomitelja, previše djece bez obitelji
Ova djeca dobila su priliku odrastati u obiteljskom okruženju, onako kako bi trebalo svako dijete. No u Hrvatskoj udomitelja kronično nedostaje.
Trenutačno je 3543 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, dok je registrirano svega 1290 udomiteljskih obitelji. U obiteljskom smještaju živi 1926 djece, dok ostali odrastaju u domovima. Ove je godine posvojeno 147 djece, a uvjete za posvojenje ispunilo je njih 295.
Kako postati udomitelj?
„Pozivamo sve koji imaju osobni, stambeni, a možda i materijalni kapacitet da se jave nadležnim centrima za socijalnu skrb i obave inicijalni razgovor. Nakon toga stručnjaci izlaze na teren, procjenjuju obiteljske odnose, stambene uvjete i motivaciju budućih udomitelja“, pojašnjavaju iz Nelica Ivezić, psihologinja iz tima za udomiteljstvo.
Slijedi edukacija, psihološka obrada i prikupljanje dokumentacije, a cijeli proces ima i selekcijsku ulogu – kako bi se osiguralo da je dobrobit djeteta na prvom mjestu.
„Treba vam baka, dobra veš-mašina i puno ljubavi“
„Prva udomiteljska obitelj treba imati jednu pravu baku – onu koja zna dobro kuhati, peći kolače, štrukle i svašta fino. Treba vam i dobra veš-mašina, obavezno sušilica, jer ima puno rublja. Ali ima i puno veselja, tuge i briga. Mi smo se za to odlučili i to nas ispunjava. Da opet biram, opet bih se bavila udomiteljstvom“, kaže Sanja.

Podrška ne prestaje izlaskom iz sustava
Udomitelji nisu sami – postoje udruge koje ih povezuju i pružaju podršku, od psihološke pomoći do praktičnih savjeta.
„Važno je dijeliti informacije i iskustva. Pomaže čuti da je netko imao sličan problem i kako ga je riješio“, kaže Marija Igrec, predsjednica Udruge udomitelja Zipka iz Varaždina.
Briga se pruža i mladima koji izlaze iz sustava. Gabrijela je jedna od njih. Nakon punoljetnosti preselila se u stan koji joj je udruga osigurala – i dobila priliku za siguran početak samostalnog života.
„Već tri godine sam u tom stanu. Tijekom tjedna sam sama, a vikendom mi dođe brat na prespavanje“, kaže Gabrijela Mihalić.
Odluka koja mijenja živote
Biti udomitelj nije lako. Traži vrijeme, strpljenje i razumijevanje. No istovremeno ispunjava – i mijenja živote.
Možda je upravo netko tko čita ovu priču shvatio da i sam može pružiti toplinu doma djetetu koje ga nema. Sve informacije o udomiteljstvu dostupne su u nadležnim centrima za socijalnu skrb. Nekome će ta odluka promijeniti život – možda baš danas.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare